Zašto su očevi važni?

Kad smo u vrtiću pitali djecu čemu služi tata, ona su nam odgovorila ovako:

„Tata mi pomaže kad padnem negdje, kad se udarim. Pokazuje mi borilačke vještine, uči me boksati…“ (G. G., 6,3 god.)

„Tata nas pazi, hrani, igra se s nama.“ (M. C., 4 god.)

„Tata služi za pomaganje kad igramo igre na kompjuteru.“ (M. R., 4 god.)

„Tata nam pomaže ako nešto ne možemo sami.“ (L. G., 6,8 god.)

„Tata mi je napravio krevet na kat i stepenice da se mogu penjati na krevet.“ (S. D., 7 god.)

„Tata služi za igranje i posao.“ (N. P., 3,5 god.)

„Tata nas čuva i vodi u vrtić, igra se s nama.“ (N. P., 6,5 god.)

„Tata služi tome da nam sve dopušta i da zaradi novac za hranu.“ (S. S., 6,10 god.)

„Tata nam služi da se igramo s njim i da zarađuje.“ (A. P., 6,5 g.)

„Tata služi za maženje.“ (K. M., 5 god)

„Tata nam služi za divljačenje!“ (F. M., 4 god.)

„Mama, što je ovdje unutra? (dijete pokazuje na perilicu suđa). Majka objašnjava o čemu se radi i otvara vrata perilice. Dijete pita: A zašto to ne koristimo, da tata ne mora stalno prati suđe!“ (F. M., 7 god.)

Do sredine 70-tih godina na oca se gledalo kao na „biološku nužnost“ i njegova uloga je bila marginalizirana i minorizirana, kako u socijalnom tako i u emocionalnom razvoju djece. Njegova uloga promatrala se prvenstveno kroz utjecaj na majku. Desetljeća istraživanja bila su usmjerena na vezu između majke i djeteta koja se smatrala najvažnijom za djetetov život. Pojam koji se isticao je tzv. majčinska praksa koja predstavlja bit majčinstva, a podrazumijeva njegu, zaštitu i odgajanje djece, a zadaci koji spadaju u majčinsku praksu jesu mijenjanje pelena, kupanje, hranjenje, presvlačenje, uspavljivanje, briga o djetetu tijekom noći, igranje s djetetom, čitanje djetetu, briga o nabavi odjeće, igračaka i ostalih stvari za dijete, vođenje u vrtić, vođenje liječniku, vođenje u šetnju. Međutim, 80-tih godina prošlog stoljeća obiteljski kontekst se mijenja. Majke se sve više zapošljavaju, sve je više samohranih majki što dovodi do toga da se majčinstvo i očinstvo počinju promatrati kao dva zasebna utjecaja na dijete. Istraživanja u središte interesa počinju stavljati očinstvo i njegove učinke, kako na dijete, tako i na psihičko funkcioniranje majki i očeva ali i na širi obiteljski kontekst.

Danas puno bolje nego ranije razumijemo važnost i doprinos očeva djetetovoj dobrobiti i razvoju od najranijih dana do odrasle dobi. Prepoznato je da je uloga oca mnogo sveobuhvatnija od „hranitelja obitelji i dobavljača financijskih sredstava“, „majčinog pomoćnika u odgoju“, „dječjeg partnera u igri“ ili „zastrašujućeg disciplinatora“. Odnos očeva i djece važan je za razvoj djeteta, a očeva uključenost, osjetljiva podrška i poticaj u prvim godinama djetetova života predstavljaju jedinstven doprinos dugoročnom psihosocijalnom razvoju djeteta. Nove generacije očeva pronalaze različite načine za ostvarivanje svoje očinske uloge.

I dječji nam odgovori pokazuju kako su očevi uključeni u različite aspekte njihova života te uz majke postaju aktivni sudionici u odgoju djece. To zamjećujemo i u vrtiću u koji ih svakodnevno vode, dolaze po njih, sudjeluju na roditeljskim sastancima, informacijama, pokazuju interes za razvoj i potrebe svojeg djeteta. Upravo zato posljednjih nekoliko godina posebnu pažnju u radu s roditeljima posvećujemo upravo očevima čime želimo naglasiti njihovu važnost u životu djeteta te im pružiti podršku u njihovom roditeljstvu.

No, isto tako znamo kako nema recepta „kako postati otac“ kako postati kvalitetan tata, ali neki važni „sastojci“ u prepoznati. U literaturi se navode tri osnovne uloge oca:

1. Preuzimanje odgovornosti za zadovoljavanje djetetovih tjelesnih i zdravstvenih potreba, donošenje odluka vezanih uz brigu o djetetu te ispunjavanje roditeljskih poslova i zadaća (npr. hranjenje, kupanje, odvođenje liječniku, nabava odjeće)
2. Pristupačnost odnosno očeva prisutnost, dostupnost za emocionalno povezivanje i spremnost na interakciju/kontakt s djetetom
3. Uključenost oca, odnosno očevo neposredno sudjelovanje u aktivnostima s djetetom (čitanje, maženje, izlasci s djetetom, uspaljivanje).

Za rođenje oca posebno je važna očeva sposobnost emocionalnog povezivanja i osjećaj bliskosti s vlastitim djetetom. Istraživanja sugeriraju kako je oca potrebno što ranije uključiti u kontakt s djetetom kako bi se potaknuo osjećaj bliskosti – očevi koji su bili prisutni na porodu učinkovitiji su u stvaranju odnosa sa svojim djetetom i stvaraju čvršću povezanost s djetetom, kao i očevi koji prvo vrijeme nakon poroda provode vrijeme s partnericom.  Za stvaranje emocionalne povezanosti izuzetno je važan kontakt kože na kožu, fizička blizina i dodir djeteta i oca. Aktivnu brigu o djetetu prate i fiziološke promjene kod očeva koje olakšavaju pokazivanje nježnosti i povezivanje s djetetom. Očevi koji se bave bebama i sami se bolje osjećaju. Ne samo da postaju kompetentni roditelj time što vježbaju roditeljstvo, već se osjećaju bolje, ispunjenije, sretnije i smirenije. Istraživanja pokazuju da očevi koji više ulažu u svoju ulogu (više se daju u svoje očinstvo) imaju bolje mentalno i tjelesno zdravlje.

Važno je naglasiti kako za razvoj dobrog odnosa nije dovoljno samo puko provođenje zajedničkog vremena (npr. pasivno gledanje TV-a, sjedenje s djetetom), već je važna kvalitetna interakcija s djetetom. Kvalitetna interakcija znači zajednička igra s djetetom od najranijih dana, spuštanje na djetetovu razinu, razgovaranje s djetetom o onome što ga zanima, praćenje djetetovih interesa, usmjeravanje djetetova ponašanja prateći djetetove potrebe i želje, dostupnost za dijete. Istraživanja pokazuju kako djeca uključenih očeva imaju viši IQ, a razlike su vidljive već u trećoj godini života, imaju kvalitetnije veze s drugom djecom, imaju bolje ocjene u školi, manje ponašajnih problema te bolje mentalno zdravlje.

Istraživanja također pokazuju kako muškarci i žene imaju jednake sposobnosti brinuti se o djeci te jednakom brzinom razvijaju vještine za brigu i bavljenje djetetom ukoliko za to imaju jednake prilike. Koliko će se očevi uključiti u brigu o djetetu ovisi o njihovim ranijim iskustvima, njima samima ali i o majkama. Vrlo često kažemo da će se otac uključiti onoliko koliko mu majka (partnerica) to dopušta. Majka bi trebala biti dovoljno mudra da ostavi dovoljno prostora da on bude otac. Majka bi trebala osvijestiti i prihvatiti kako dijete treba dva različite roditelja koji unose različite, ali jednako kvalitetne komponente u djetetov život, a ne majku i njezinu zamjenu u liku oca.

Istraživanja pokazuju upravo razlike u interakcijama očeva s djecom u odnosu na majke. Očevi se drugačije igraju s djecom. Njihova je igra u većoj mjeri interaktivna, nepredvidljiva, „grublja“, više tjelesno stimulirajuća i pobuđujuća za dijete.  Upravo ta „grubost” u igri uz topli i podržavajući odnos pomaže djeci da bolje kontroliraju svoje tijelo i emocije, da se lakše nose s agresivnijim podražajima i tjelesnim kontaktom. Očeva nepredvidljivost pomaže djeci da budu hrabra u novim situacijama odnosno otvorenija prema svijetu i novim iskustvima. Očevi su skloniji potaknuti dijete da prihvati rizik u igri, ali i u životu, što razvija zdravu ambiciju. U komunikaciji s djecom očevi su manje skloni koristiti baby jezik i time potiču korištenje novih riječi i obogaćuju jezik djece. Očevi drugačije discipliniraju, skloniji su pravdi i logičnim posljedicama čime djecu pripremaju za realni svijet.

Očeva rana aktivna uključenost u brigu o djetetu predstavlja dobrobit i za majke. Veća uključenost oca u brigu o djetetu i drugim obvezama u kućanstvu povezana je s nižom razinom roditeljskog stresa i depresije kod majki te stoga povećava vjerojatnost za razvoj sigurne privrženosti između majke i djeteta.

Gorana Mišćenić, psihologinja