Polazak u vrtić – Kako pomoći djetetu da lakše prebrodi prilagodbu

Polazak u jaslice/vrtić važna je i velika promjena u životu djeteta, promjena u kojoj se djeca prilagođavaju za njih potpuno novoj situaciji. Kada bismo htjeli najkraće opisati kako se osjeća dijete koje prvi put dolazi u vrtić, vjerojatno bi bilo dovoljno reći da se ono osjeća samo, izgubljeno i bespomoćno. Ono se mora prilagoditi nizu zahtjeva na koje još uvijek ne može odgovoriti. Najčešće je to za dijete i prvo dugotrajnije odvajanje od roditelja. Za pretpostaviti je kako za većinu djece polazak u vrtić predstavlja određenu razinu stresa, koji se može manifestirati kroz niz emocionalnih, tjelesnih i ponašajnih reakcija djeteta. Odvajanje od djeteta predstavlja stres i za roditelje čije reakcije mogu uvelike utjecati na djetetove reakcije i tijek prilagodbe.

Najveći dio djece prilikom dolaska u vrtić i odvajanja od roditelja reagira plačem ili na neki drugi način protestira iskazujući tugu zbog razdvajanja. Djeca osjećaju tzv. separacijsku anksioznost. Ona teško shvaćaju da je odvajanje samo privremeno i da će se roditelji za određeno vrijeme vratiti, osjećaju se ostavljenima. No, iskazivanje separacijske anksioznosti normalno je i očekivano. Takvo dječje ponašanje pokazuje kako su dijete i roditelj povezani, a dijete kroz svoje negodovanje iskazuje kako bi radije ostalo uz roditelja.

Najveći broj djece kroz proces prilagodbe prolazi bez većih poteškoća, dok manji broj prolazi teži oblik prilagodbe. Uobičajeno je da će se dijete prilagoditi kroz 3-4 tjedna redovitog dolaska u vrtić. Reakcije su različite ali i očekivane te slabe i nestaju brzinom kojom se dijete prilagođava okolini i uspostavlja socio – emocionalne odnose s odgojiteljima:

• neka su djeca sklona reakcijama na fiziološkom planu pa odbijaju hranu, spavanje, imaju probavne smetnje, često obolijevaju, neadekvatno se ponašaju prilikom hranjenja
• neka su sklona promjenama i reakcijama u ponašanju – plaču, imaju agresivne reakcije, povlače se, javlja se grickanje noktiju, čupanje kose, ljuljanje i sl.
• jedna od mogućih reakcija je i tzv. regresija, što znači da će se kod djeteta ponovno pojaviti oblici ponašanja koji su karakteristični za raniju, već savladanu fazu razvoja (npr. dijete ponovo počne mokriti u krevet, sisati prst, tražiti dudu i sl.).

Sva navedena ponašanja normalna su u fazi prilagodbe.

Osim o povezanosti s roditeljem te prethodnim iskustvima odvajanja, način na koji će se dijete prilagođavati ovisi i o individualnim osobinama djeteta (lakše se prilagođavaju djeca tzv. lakšeg karaktera koja bolje podnose promjene u rutinama i okolini), stupnju njegova razvoja i dobi djeteta (djeca u dobi od 18 mj. do 36 mj. često se nalaze u fazi straha od nepoznatog i negativističkoj fazi, pa su manje sklona surađivati s odraslima), djetetovom zdravstvenom stanju (boležljiva djeca koja češće izostaju u vrijeme prilagodbe se teže prilagođavaju) te obiteljskoj atmosferi u kojoj dijete živi (ako dijete ima ranija negativna iskustva s odvajanjem teže će se prilagoditi).

Kako olakšati prilagodbu

Kako bi prilagodba prošla što lakše za dijete, djeca trebaju vođenje i podršku odraslih. Roditelji nizom svojih ponašanja mogu pomoći djetetu u olakšavanju prilagodbe na vrtić. Jasnu potporu djetetu roditelj pruža kroz iskazivanje pozitivnog stava prema vrtiću, kroz povjerenje u osobe koje će se u vrtiću brinuti za njegovo dijete te boravkom s djetetom u vrtiću tijekom prvih dana.

Upisom u vrtić, odgojitelji za dijete i roditelja postaju važne osobe, osobe kojima roditelji prepuštaju dio brige o njima najvažnijima, njihovoj djeci. Zato je poželjno da roditelj često djetetu govori kako u vrtiću radi odgojiteljica koja će brinuti o njemu i kako se dijete dok nema roditelja, za sve potrebno obraća njoj. Također, dobro je naglašavati ono što je za dijete bitno, a to je da je vrtić mjesto gdje ima puno igračaka i djece i u kojem odgojiteljice znaju mnogo zanimljivih igara. Nakon što se roditelji upoznaju s dnevnim ritmom, poželjno je djetetu, na njemu razumljiv način pojasniti, kako će tamo provoditi vrijeme – boravak u igri s djecom i odgojiteljima te rutine (spavanje, jelo). Također, za dijete je lakše ukoliko se ritam dana u obitelji prilagodi vrtićkom (vrijeme jela, spavanja u slično ili isto vrijeme kao u vrtiću).

Redovitim dovođenjem djeteta u vrtića, roditelj pomaže djetetu u lakšoj prilagodbi. Svakodnevnim dolaskom dijete uči slijed radnji: dolazak u vrtić – odlazak roditelja – boravak u vrtiću – povratak roditelja nakon određenog vremena i odlazak kući. Na taj način dijete gradi povjerenje u roditelja, odnosno stječe sigurnost u roditelja koji će doći po njega i odvesti ga iz vrtića u sigurno okruženje doma. Za dijete je važno da roditelj svakodnevno naglasi potpunu vjerojatnost svog povratka ("kad to obavim vratit ću se po tebe", „nakon posla dolazim po tebe“) i da iskreno kaže koliko ga neće biti jer djeca, pogotovo ona veća, već znaju vremensko trajanje određenih radnji i lako se razočaraju u roditelja, ako shvate da ih je on lagao (npr. reći: „doći ću po tebe nakon ručka“ ili „doći ću po tebe nakon spavanja“). Roditelj može djetetu pomoći i kroz kratke oproštaje s djetetom. Trenutak rastanka od roditelja je krizni trenutak i većina se djece nakon što roditelj ode primiri u zagrljaju odgojitelja ili se zaigra. Dugim i opetovanim oproštajima roditelj ostavlja djetetu dojam nepovjerenja i nesigurnosti u jaslice/vrtić što nepovoljno utječe na dijete. Roditelji se iz istog razloga ne bi smjeli duže zadržavati u ostalim prostorima vrtića (npr. na hodniku viriti u djetetovu sobu, gledati dijete kroz ogradu dvorišta i sl.).

Djeci je potrebna sigurnost, a da bi se dijete osjećalo sigurnim važni su mu struktura, rutina i predvidljivost. Tako je, osim redovitog dovođenja djeteta, važno da ono tijekom procesa prilagodbe dolazi u istu prostoriju koju će s vremenom percipirati kao svoj dnevni boravak i „sigurnu bazu“ te da konstantnu brigu o njemu vode isti odgojitelji s kojima će razviti prisnu emocionalnu i socijalnu vezu, uz koje će se osjećati sigurno, prihvaćeno i zaštićeno.

Kako bi se dijete osjećalo sigurno, važno mu je osigurati i postepeni dolazak odnosno dužinu boravka u vrtiću koja je prvih dana kratka i uz prisutnost roditelja te se s vremenom produžava i roditelj napušta sobu dnevnog boravka sukladno potrebama i reakcijama djeteta.

Nekoliko je ponašanja roditelja koja mogu bitno otežati prilagodbu djeteta:

• Nesiguran, zabrinut ili zaplakan roditelj. Dijete koje osjeća roditeljevu nesigurnost i nepovjerenje i samo je nesigurno i nepovjerljivo, zato što djeca u svojim ponašanjima pokazuju tendenciju prihvaćanja osjećaja roditelja. Izuzetno je važno da roditelj i ostali odrasli koji brinu o djetetu imaju jasan stav oko uključivanja djeteta u ustanovu i spremnost da pomognu djetetu u periodu prilagodbe. Ukoliko roditelj ili npr. baka nisu spremni „pustiti“ dijete u jaslice/vrtić velika je vjerojatnost da se ni dijete neće moći ili će se teško prilagoditi jer dijete uvijek ima tendenciju surađivati s njemu bitnim odraslima. Za očekivati je da dijete koje kod kuće čuje negativne informacije o jaslicama/vrtiću ili svjedoči stalnim iskazima brige odraslih i samo se počne brinuti i razvijati negativan stav prema svojem boravku u ustanovi.
• Roditelj koji, ne oprostivši se od djeteta, doslovno pobjegne u trenutku kad ga dijete ne gleda. Dijete u trenutku kad potraži roditelja i ne nađe ga, doživi jak osjećaj ostavljenosti i nepovjerenja koji je teško naknadno ispraviti.
• Roditelj koji od svog djeteta traži dopuštenje za odlazak (“Mogu li sada otići?”; “Reci mi kad mogu otići!” i sl.) prebacuje odgovornost o odluci o boravku u jaslicama/vrtiću na dijete i time kao da želi sam sebi olakšati odluku o ostavljanju djeteta. Odluka o boravku u jaslicama/vrtiću uvijek je odluka roditelja. Jasnom porukom kako roditelji žele da dijete bude u jaslicama/vrtiću, roditelji olakšavaju proces prilagodbe za dijete.
• Roditelj koji dijete plaši vrtićem i/ili odgojiteljima (npr. ako budeš zločest ići ćeš u vrtić, u vrtiću ćeš morati sve pojesti, neće te primiti u vrtić, ako ne skineš pelenu i sl.) u djetetu razvija odbojnost i strah te provocira nevoljkost boravka u ustanovi.

U procesu prilagodbe i roditelji se navikavaju na situaciju kako odgoj djeteta prepuštaju u određenoj mjeri profesionalcima, što od njih traži i spremnost na kompromis u dotada utvrđenim rutinama, pravilima i sl. Nekim roditeljima kompromis može biti težak, pogotovo ako i oni prolaze emocionalne teškoće pri razdvajanju od djeteta. Budući da je izuzetno važno da odrasla osoba koja prolazi proces prilagodbe s djetetom ostane pribrana kako bi mogla pomoći djetetu u nošenju s njegovim emocijama straha, izgubljenosti i bespomoćnosti, ponekad je dobro da prilagodbu „odradi“ roditelj (ili neka druga djetetu bitna odrasla osoba) koji je emocionalno spremniji za odvajanje. Lakšem odvajanju roditelju može pomoći i boravak u skupini s djetetom određeno vrijeme tijekom kojeg će se približno upoznati s nekim rutinama i aktivnostima te i sam steći povjerenje u vrtić što je važno kako bi se dijete osjećalo sigurno.

Kako bi prilagodba bila što uspješnija, od izuzetne je važnosti stvaranje partnerskog odnosa između roditelja i odgojitelja. Otvorena komunikacija, uvažavanje i pridržavanje plana prilagodbe, uz uzajamnu podršku sigurno će dovesti do uspješne prilagodbe djeteta na jaslice/vrtić. Dijete koje vidi i doživi osjećaj povjerenja roditelja u odgojitelja i samo će se osjećati sigurno i zaštićeno.

Gorana Mišćenić, prof. psih.