Ljubomora je tema koja je često zaokupljala interes teologa, filozofa i raznih umjetnika, no dugo vremena nije nalazila svoje mjesto u istraživanjima s područja emocija ili temperamenta, kao ni u razvojnoj literaturi. No, kako ju susrećemo već tijekom ranog djetinjstva, a iskustva pokazuju kako može biti poprilično gorak doživljaj te izazvati brojne neugodne reakcije, tako zaslužuje i posebnu pozornost kako bi već od najranije dobi djeca usvajala vještine za lakše nošenje s izazovnim situacijama.
Ljubomora je univerzalno iskustvo poznato svakome. To je doživljaj koji se obično odnosi na negativne misli te osjećaje nesigurnosti, straha, tjeskobe, tuge i ljutnje zbog očekivanja gubitka ekskluzivnosti u odnosu na suparnika, odnosno gubitka nečega do čega je osobi stalo, kao što su veza, prijateljstvo, ljubav ili neka druga privilegija. Bez obzira na razne definicije ljubomore, svatko od nas može je opisati na svoj način: netko kao ogorčenje zbog nepravedne sudbine, netko kao ljutnju na suparnika, a netko kao muku zbog nesavršenosti. Također, pojedinci će je doživljavati različitim intenzitetom o čemu će ovisiti njihove reakcije i ponašanje. Tako će neki imati potrebu reagirati i aktivno djelovati (npr. kazniti „izdajnika“ ili suparnika, osvetiti se suparniku), a drugi će se povući osjećajući tugu i tjeskobu.
Pojava ljubomore
Ljubomora je doživljaj koji se već vrlo rano javlja i vrlo je čest kod djece, a njegova pojava znak je urednog razvoja djeteta. Kada dijete osjeti da je zanemareno od strane roditelja zbog nekog drugog, tražit će zadovoljavanje svojih potreba, pa tako na pravom mjestu, u pravo vrijeme i u pravom stupnju, njegova ljutnja koja proizlazi iz ljubomore nije neprikladna, nego nužna. Kada dijete ne pokazuje ljubomorna ponašanja, to može biti odraz slabije prilagodbe i razvoja.
Iako u literaturi najčešće možemo pronaći podatke kako se prvi znakovi ljubomore javljaju u dobi između 12 i 18 mjeseci, istraživanja govore kako se mogu uočiti već u dojenčadi od 3 do 6 mjeseci. Nekada se smatralo kako se ljubomora ne može pojaviti prije razvijenog pojma o sebi, no istraživanja su pokazala kako dojenčad ima vrlo sofisticirane kapacitete za razumijevanje socijalnih trijada te da se ljubomora razvija i prije razvoja pojma o sebi, što govori o njenoj evolucijskoj važnosti. U dobi od 3 do 6 mjeseci dojenčad pokazuje tugu u situacijama u kojima roditelj usmjerava pažnju prema drugoj osobi. Djeca u dobi od 6 i 9 mjeseci izražavala su veću nelagodu ukoliko je majčin ton glasa prema drugoj osobi bio nježniji i pozitivniji. Prema ovim nalazima, period između 6 i 12 mjeseci smatra se prekretnicom u razvoju ljubomore.
Znanstvenici nisu pronašli dokaze koji bi mogli upućivati da postoji dojenčad „imuna na ljubomoru“. Naime, istraživanja pokazuju kako čak i djeca lakog temperamenta, s razvijenom sigurnom privrženošću prema osjetljivim i nedepresivnim majkama, doživljavaju ljubomoru. Prema tome, roditelji ne bi trebali biti uzrujani ili razočarani ako njihovo dijete izražava ljubomoru, ili pak biti nezadovoljni sobom i misliti da su zakazali u odnosu s djetetom. Novorođeno dijete u obitelji nije „uzrok ljubomore“, već samo okidač, a do trenutka rođenja nove bebe, ljubomora je kod starijeg djeteta već razvijena.
Manifestacija ljubomore
Ljubomora je složen doživljaj koji nema jednostavnu manifestaciju u ponašanju ili izrazu lica, kao što to npr. ima sreća kroz osmjeh ili ljutnja kroz mrštenje. Poput ljubomornih odraslih, ljubomorna djeca misle, reagiraju i osjećaju na različite načine koji nisu uvijek agresivni ili kompetitivni, pa tako mogu reagirati sniženim raspoloženjem, ravnodušnošću, povlačenjem, plakanjem, tantrumima, prkosom, prepiranjem ili namjernim činjenjem štetnih akcija. Neka djeca imaju tjelesne tegobe i probleme sa spavanjem, kontrolom sfinktera ili regresije u ponašanju. Istraživanja pokazuju kako je tuga dominantni emocionalni izraz ljubomore kod dojenčadi, a djevojčice u situacijama ljubomore češće od dječaka doživljavaju strah.
Neki načini izražavanja ljubomore mogu biti zabrinjavajući. Dojenče ili dijete koje ima jake reakcije, koje se teško umiruje ili pokazuje jak otpor, može imati potrebu za dodatnom podrškom, kao i djeca koja na ljubomoru reagiraju tugom i povlačenjem. Na žalost, u neke djece suptilnije manifestacije u obliku tuge, vrlo često ostaju nezamijećene. Kraće rečeno, ekstremni oblici reakcija, bilo da je riječ o vanjskom vidljivom ponašanju ili unutarnjim nevidljivim reakcijama, ukazuju na potrebu za podrškom djetetu.
Razlozi za pojavu ljubomore kod djece
Rođenje mlađeg brata ili sestre za starije dijete u obitelji smatra se najizazovnijim događajem u djetinjstvu. To je ujedno i jedan od najčešćih razloga za pojavu ljubomore. Stoga su prva opažanja ljubomore bila usmjerena upravo na praćenje prilagodbe starije djece u obitelji. Istraživanja ponašanja djece nakon dolaska novog člana obitelji i ljubomore doprinijela su razumijevanju razvoja konflikata među braćom i sestrama koji pogađaju 70% (američkih) obitelji čineći ih tako najčešćim oblikom obiteljskog nasilja. Agresivnost među braćom povezana je s emocionalnom disregulacijom, poremećajima ponašanja, traumama, delinkvencijom i zlouporabom droga. Također, iskustva s braćom i sestrama imaju veliki utjecaj na razvoj ličnosti, kao i razvoj psihopatologije, a agresivnost prema braći povezana je s agresivnošću prema vršnjacima.
Nije rijetkost da roditelji neprestano međusobno uspoređuju djecu. Iako je razlog tome često želja da jedno dijete slijedi dobro i poželjno ponašanje drugoga, kao rezultat mogu se pojaviti ljutnja i ljubomora. Uspoređivanje može rezultirati time da dijete sebe počne cijeniti manje, pogotovo ukoliko su i njegove sposobnosti manje. Ponekad djeca dobivaju i neke etikete kao što su „zločest“, „dosadan“, „spor“, „lijen“ te bivaju često kritizirana. Ako se etiketiranje i kritike često koriste, dijete ih prihvaća i počinje vjerovati u njih što može stvoriti osjećaj manje vrijednosti djeteta te pridonijeti pojavi ljubomore među djecom. Poželjne osobine druge djece mogu se spominjati kao primjer dobrog ponašanja, ali pri tome treba biti pažljiv da se ne prezentiraju kao usporedba već pohvala dobrog ponašanja. Važno je imati na umu da kod svakog djeteta možemo pronaći dobra i poželjna ponašanja, a nitko ne voli biti ponižen ili vrijeđan, posebno ne pred drugima. To može dovesti i do zadirkivanja i omalovažavanja djeteta od strane ostale djece. Stoga je potrebno imati puno strpljenja, razumjeti djecu i njihovo ponašanje te im dati podršku u zadovoljavanju njihovih potreba i rješavanju problema.
Ponekad jedno dijete treba više pažnje od drugoga, npr. ukoliko se radi o djetetu koje je bolesno ili ima određenu razvojnu teškoću. I to može izazvati ljutnju ili ljubomoru. Ukoliko pojedino dijete doista treba veliku pažnju, onda je to važno objasniti drugoj djeci te razgovarati o razlozima za to. To može pomoći da se ljutnja i ljubomora uklone. Također, važno je imati na umu da je potrebno odvojiti vrijeme i pažnju svakom djetetu.
Razlog nezadovoljstva i ljubomore među djecom može biti i više naklonosti i slobode prema muškoj djeci u odnosu na žensku. No, oba spola trebaju biti jednako štićena i vođena.
Naime, ljubomora se ne javlja samo u odnosu s braćom i sestrama, već i u odnosu na roditelje. Djeca mogu pokazivati ljubomoru u situacijama kada roditelji međusobno razmjenjuju nježnosti. Provedeno je istraživanje s djecom od 10 mjeseci do 2. godine s ciljem utvrđivanja jesu li djeca pod utjecajem emocija koje nisu usmjerene direktno prema njima. Kada su svjedočila roditeljima koji su jedno prema drugome izražavali ljutnju, djeca su reagirala ljutnjom, što se objašnjava modeliranjem roditeljskih emocija. Međutim, modeliranje nije bilo prisutno kada su djeca svjedočila razmjeni nježnosti između roditelja. Na pozitivne emocije koje su si roditelji međusobno izražavali, djeca su također reagirala ljutnjom.
Istraživanja također pokazuju da, bez obzira na dob i spol, ili postojanje poremećaja iz spektra autizma, djeca doživljavaju neugodne emocije kada je roditeljska pažnja usmjerena na socijalni objekt (drugu osobu) za razliku od knjige ili novina i to jače ukoliko je ta druga osoba dijete, novorođenče ili čak lutka bebe te ukoliko je roditeljski ton glasa prema njima ugodniji. U tim situacijama djeca nastoje vratiti roditeljsku pažnju uspostavljanjem vizualnog ili fizičkog kontakta s roditeljem, verbalnim i ponašajnim taktikama kako bi se približila roditelju ili umiješala između roditelja i druge osobe.
Kako pomoći djetetu da se nosi s ljubomorom?
Uobičajeni savjeti za pripremu djeteta na rođenje novog brata ili sestre odnose se na održavanje stabilnosti u životu djeteta, izbjegavanje velikih promjena i odvajanja. Međutim, savjeti poput ovih nisu i znanstveno podržani, niti uvijek rezultiraju uspjehom. Često se događa da unatoč trudu uloženom u pripremu djeteta na novorođenče, ono ipak bude tužno i uznemireno. Istraživanja pokazuju da su čak i djeca majki koje nisu bile trudne, dakle djeca koja nisu prolazila kroz promjene zbog majčine trudnoće i nisu bila izložena stresu zbog odvajanja od majke tijekom poroda, u eksperimentalnim situacijama doživljavala ljubomoru.
Učinkovita priprema djeteta za dolazak novorođenčeta uključuje razvijanje odnosa povjerenja između djeteta i roditelja te njegove okoline. Kroz takav odnos s roditeljima i okolinom dijete će imati prilike uspješno usvajati različite strategije za regulaciju emocija koje će mu pomoći u suočavanju sa stresom općenito. Ako dijete pokaže ljubomoru prema bratu ili sestri, roditelji ne bi trebali time biti iznenađeni ili ju braniti. Niti jedan roditelj nije u mogućnosti prisiliti dijete da voli svog brata ili sestru ili mu zabraniti bilo kakve osjećaje. Isto kao što djeca ne bi trebala biti kažnjavana za svoje osjećaje. Ako se to i učini, dijete će samo naučiti da ne smije pokazati ljubomoru u prisustvu roditelja. Dakle, iako ne možemo promijeniti način na koji se dijete osjeća kada izgubi svoj privilegirani status dolaskom novorođenčeta, možemo mu pomoći da se nauči nositi s tim osjećajima. To zahtijeva puno strpljenja i razumijevanja, a prema svakom djetetu i njegovim emocijama odrasli bi se trebali odnositi s poštovanjem i prihvaćanjem. Svako dijete želi biti cijenjeno i voljeno zbog toga kakvo je, a ne zbog nečega što čini. Tako djecu učimo da su svi osjećaji normalni te im pomažemo nositi se s neugodnim emocijama koje neće prestati samo zato jer se okolini ne sviđaju ili ih smatra nepoželjnima.
Gorana Mišćenić, prof. psih.
Lidija Jukić, mag. psih.