Učestalost korištenja televizije
Televizija kao i ostali mediji zauzimaju značajno mjesto u našem svakodnevnom životu te imaju snažan utjecaj na sve njegove aspekte. Promijenili su način naših interakcija, našeg poslovanja, snažno utječu na naše ponašanje, na oblikovanje naših stavova i vrijednosti. Danas je ova „magična kutija“ neizbježan oblik zabave te utjecajan izvor različitih informacija za sve. Nekad su obitelj, vjera i škola imali najveći utjecaj na dječji moralni, intelektualni i emocionalni razvoj. No, ubrzani razvoj masovnih medija u prošlom stoljeću promijenio je način na koji živimo kao i način na koji djeca uče i provode svoje slobodno vrijeme. Istraživanja pokazuju kako djeca od 2-18 godine u prosjeku pred ekranom provedu tri i pol sata dnevno, odnosno oko 30 sati tjedno (Serrano i Barden, 2009), a tijekom cijele godine školsko dijete provede ispred televizora više vremena nego u školi (Buljan Flander i Karlović, 2004). Također, procjenjuje se kako će djeca prije završetka srednje škole vidjeti 360 000 reklama (Serrano i Barden, 2009).
Nekoliko je razloga učestale konzumacije televizijskih sadržaja. Televizija je jednostavno dostupna u gotovo svakom domu, a svakim je danom sve više novih kanala i programa te primamljivih sadržaja. Slike koje se nude na TV-u dinamične su, efektne i privlačne gledatelju. TV se učestalo koristi i u nedostatku braće odnosno sestara te vršnjaka za igru. Ukoliko oni i postoje, previše vremena provedenog pred TV-om može dovesti do dječje ovisnosti o ekranu, dijete se igra/zabavlja samo i prestaje imati potrebu za društvom vršnjaka. Počinje se družiti preko umreženih igrica, iako se s tim istim suigračem može igrati vani, na svježem zraku razvijajući brojne socijalne vještine. Nadalje, u današnje vrijeme pretjerane zaposlenosti, mnogi roditelji televiziju nesvjesno koriste kao dadilju – ponekad je jednostavno puno lakše djetetu dozvoliti da gleda nešto na TV-u nego se njime baviti. No, važno je imati na umu kako su djeca za razliku od odraslih posebna publika s nepotpunim stupnjem razumijevanja svijeta (Dorr, 1986) te ih je stoga potrebno voditi televizijskim svijetom, tumačiti ga i pomoći djeci u razumijevanju viđenog sadržaja. Usprkos tome, jedna od najčešćih grešaka koju roditelji ipak čine jest dozvoljavanje djeci da imaju televizor u svojoj sobi i dopuštanje gledanja televizijskih sadržaja bez nadzora i komentara. Ovim se roditelji na neki način odriču svoje odgovornosti da usmjeravaju djecu i daju im podršku. Istraživanja pokazuju kako 20% djece od 2-7 godine ima televiziju u svojoj spavaćoj sobi te je ta djeca u prosjeku tjedno gledaju pet sati više od one koja je nemaju (Pećnik i Starc, 2010; Serrano i Barden, 2009).
Utjecaj televizije i odgovornosti odraslih
Brojne su pozitivne ali i negativne posljedice koje korištenje TV-a ostavlja na djecu. Djeca oponašaju ono što vide na televiziji. Kao što oponašaju pozitivna ponašanja iz medija, također oponašaju i nasilna, agresivna ponašanja koja su vrlo često zastupljena u medijima pa i među njihovim omiljenim junacima (npr. Batman, Spiderman) s kojima se djeca poistovjećuju, a koji nisu kažnjeni za nasilje koje su počinili, već su za njega nagrađeni i smatraju se pozitivnim junacima jer se bore protiv zla i uništavaju ga. Naime, prosječno dijete koje u kući ima TV, vidjet će stotine tisuća nasilnih obračuna, desetke tisuća ubojstava i spolnih odnosa. Djeca zbog pretjeranog izlaganje emocionalno uznemirujućim sadržajima smanjuju osjetljivost i reagiranje na nasilje kao i na bol drugih ljudi. U negativne posljedice uzrokovane prekomjernim gledanjem TV-a spadaju još neki socijalni, akademski i zdravstveni problemi, kao što su smanjena komunikacija s obitelji i ostalim vršnjacima, poticanje konzumerizma, slabije predčitačke vještine te smanjeni interes i uspjeh u čitanju, neuspjeh ili smanjen uspjeh u školi, smetnje pažnje i koncentracije, nesanica, smanjena tjelesna aktivnost, pretilost, povećana upotreba duhana ili alkohola.
No, činjenica je da je televizija također vrlo utjecajan medij putem kojeg djeca mogu puno naučiti, saznati, razviti svoje kognitivne vještine, osobito s obzirom da TV omogućuje efektnu prezentaciju raznih sadržaja i područja, poput zdravstvenih informacija, umjetnosti, znanosti, politike, sporta, kulture, prirode itd. Kroz edukativne televizijske sadržaje djeca mogu usvojiti pozitivne vrijednosti i stavove koji se odnose na različita područja njihova života. Dakle, televizija nije sasvim dobra, niti sasvim loša te je stoga ne treba ugasiti već pripitomiti. Kada su u pitanju djeca, treba je koristiti vrlo kritički i promišljeno, birati kvalitetne edukativne sadržaje koji će imati što više pozitivnih utjecaja na njihove izbore, stavove i ponašanja.
Izbor onoga što dijete gleda na TV-u odgovornost je roditelja i ostalih odraslih koji ga odgajaju. Osim estetskih kriterija, najvažnije je da ono što dijeta gleda bude primjereno djetetovoj dobi i mogućnostima (da sadržaj bude razumljiv, da zadovoljava njegove potrebe, da nema nasilja, da promovira pozitivne moralne vrijednosti i sl.). Djeci je potrebno vodstvo odraslih koji će im ograničiti gledanje nekih sadržaja, razgovarati s njima o uznemirujućim sadržajima koje su vidjela, komentirati informativne, umjetničke i druge sadržaje, razvijati kod njih kritičnost prema medijima, kako ne bi upijala bez filtera sve što vide. Roditelji su ti koji upućuju dijete u obiteljske vrijednosti i u skladu s time trebaju komentirati negativna i pozitivna ponašanja likova i događanja u sadržajima koje dijete gleda budući su mu, zbog njegova stupnja kognitivnog razvoja, mnoga ponašanja nerazumljiva. Važno je djeci ukazivati na neprihvatljiva ponašanja, ali i na pozitivna, prosocijalna ponašanja likova jer dijete ne razumije „korist“ od takvog ponašanja. Prepustimo li djecu nekritično medijima, na neki im način oduzimamo dječju neovisnost i učenje prirodnim tijekom odrastanja (Buljan Flander i Karlović, 2004).
Reklamiranje hrane i prehrambene navike
Kao i na ostala područja našeg života, televizija zasigurno može utjecati i na razvoj stavova prema hrani te naših prehrambenih navika. Danas su svi gledatelji pa tako i djeca na TV-u izloženi velikom broju reklama raznih prehrambenih proizvoda. Svakoga dana, djeca u prosjeku vide 15 televizijskih reklama za hranu. Na žalost, istraživanja provedena u SAD-u govore kako 80% – 98% tih reklama promovira nezdrave proizvode prezasićene masnoćama, šećerima te solju ili pak „fast food“ proizvode (Harris i sur., 2009), dok su vrlo rijetke one reklame sa zdravom hranom. Štoviše, reklame s prehrambenim proizvodima prikazuju nezdrava prehrambena ponašanja s pozitivnim ishodima. Ti su proizvodi redovito predstavljeni u dinamičnim, šarenim, efektnim reklamama uz pomoć optimističnih, veselih i atraktivnih aktera u idiličnom okruženju čiji je jedini cilj, na što brži i jednostavniji način pobuđivanjem emocija, privući pažnju gledatelja, posebno onih najmlađih čije su razumijevanje i interpretacija sadržaja zbog njihove spoznajne razine ograničeni. Ove su činjenice zabrinjavajuće ukoliko znamo da u procesu dječjeg izbora i prihvaćanja hrane značajnu ulogu ima socijalna okolina u kojoj se hranjenje odvija (Gerrish i Mennella, 2001; Mennella, Jagnow i Beauchamp, 2001; Sullivan i Birch, 1994). U prilog tome idu i brojnaistraživanja koja potvrđuju kako reklame za prehrambene proizvode utječu na preferencije i konzumiranje određenih proizvoda te na prehrambene navike djece, prvenstveno one mlađe od 12 godina te su povezane s učestalom pojavom prekomjerne debljine kod djece i mladih (Harris i sur., 2009; Gantz i sur., 2007). Tako su u istraživanju Gorna i Goldberga (1982, prema Harris i sur., 2009) djeca u jednom kampu svakodnevno tijekom dva tjedna bila izložena reklamama sa slatkišima ili voćem ili pak nisu bila izložena reklamama. Rezultati istraživanja su pokazali kako su djeca koja su gledala reklame sa slatkišima, kao obrok rjeđe birala voće i sok od naranče od ostale djece koja nisu bila izložena istim reklamama. Također, istraživanje Halforda i suradnika (2008; 2007; 2004, prema Harris i sur., 2009) pokazalo je kako djeca odmah nakon gledanja serije od 8-10 reklama za dječju hranu jedu više nego nakon gledanja reklama za ostale proizvode.
Nadalje, istraživanja pokazuju kako su samo jedno do dva izlaganja reklamama dovoljna da utječu na djecu od 2 do 6 godina (Serrano i Barden, 2009). A zahtjevi djece da im roditelji kupe upravo ono što se jutros reklamiralo u pauzi crtića kojeg su gledali (bio to neki slatkiš ili igračka), nisu rijetki.
Pored navedenog, djeca se u medijima susreću s brojnim popularnim likovima koji postaju njihovi modeli i snažno utječu na njihovo ponašanje ali i izgled. Pored toga mediji kao ideal projiciraju sve mršavija ženska tijela te mišićava muška tijela. Istraživanja pokazuju kako učestalost gledanja televizijskih serija, filmova i muzičkih spotova utječe na nezadovoljstvo vlastitim tijelom i želju za mršavošću. Također, gledanje reklama koje prikazuju nerealistično mršave žene, utječe na smanjenje samopouzdanja, veću ljutnju i nezadovoljstvo svojom težinom (Serrano i Barden, 2009). Već se u djece predškolske dobi zamjećuju utjecaji različitih medijskih modela (stvarnih ili fiktivnih) prema kojima djeca pokazuju preferencije te žele biti „lijepa“, „zgodna“, „mršava“, „snažna“ poput njih. U televizijskim reklamama i emisijama likovi su prikazani kao savršeni i zdravi. Takve slike, potiču djecu na određena prehrambena ponašanja, koja na žalost nisu uvijek prihvatljiva i zdrava.
Zbog svega navedenog, važno je istaći kako i na ovom području odrasli imaju značajnu ulogu u praćenju i objašnjavanju onoga što dijete vidi te kako je djecu (ali i sebe) potrebno efikasnije zaštiti od utjecaja medija i reklama za nezdravu hranu. No, obrana od nesvjesne „mentalne kontaminacije“ zahtijeva svjesnost o neželjenim eksternalnim utjecajima, kao i našu motivaciju i sposobnost da se od njih obranimo (Wilson i Brekke, 1994, prema Harris i sur., 2009). Naime, Harris i suradnici (2009) u svom istraživanju ukazuju na činjenicu kako većina odraslih ne prepoznaje potencijalne utjecaje reklama za hranu na njihova ponašanja vezana uz prehranu, pa kao prvi važan korak predlažu osvješćivanje tih utjecaja. Ovi nalazi također ističu potrebu za programima medijskog opismenjavanja koji bi djecu (a nerijetko i odrasle) trebali poučavati kako analizirati i evaluirati reklamne poruke te povećati razumijevanje javnosti o mogućim nesvjesnim utjecajima reklama na njih (Livingstone i Helsper, 2006, prema Harris i sur., 2009).
Kulinarske emisije i promocija zdrave prehrane
Kao protuteža oglašavanju i promociji nezdravih prehrambenih proizvoda i navika koje iz njih proizlaze, u posljednjih nekoliko godina na televizijskim se programima pojavljuju kulinarske emisije koje su postale vrlo popularne, a promoviraju zdrave načine prehrane (npr. Kuhinja Jamie Olivera, MasterChef, Kuhinja kod Ane). One gledatelje poučavaju kako birati kvalitetne namirnice, koje su njihove vrijednosti, kako ih vješto i maštovito kombinirati i pripremati te kako uživati u hrani. Promoviraju suvremenu kuhinju, vrlo su atraktivne i mnoge su motivirale da i sami počinju kreirati u kuhinji i zavole kuhanje. Ove su nam emisije zanimljive sa stajališta njihove iskoristivosti u edukativne svrhe u radu s roditeljima i djecom. Poznavajući zakonitosti utjecaja medijskih sadržaja na ponašanje gledatelja, uz pomoć ovih emisija moguće je potaknuti razvoj pozitivnih stavova odraslih prema hrani i njezinoj konzumaciji, a uz roditeljsku pomoć kao partnera u radu razvijati pravilne navike prehrane djece od njihove najranije dobi.
U ranoj dobi odrasli koji žive i rade s djecom odgovorni su za pripremu i nuđenje adekvatne hrane djeci – roditelji u vlastitom domu, a odgojitelji/učitelji i ostali stručni djelatnici u odgojno-obrazovnoj ustanovi koju dijete polazi. Njihova je odgovornost tim veća, ukoliko znamo kako pored intrinzičnih predispozicija, na razvoj preferencija prema hrani utječu brojni čimbenici kao što su roditelji i obiteljsko okruženje (Patrick i Nicklas, 2005) te odgojitelji odnosno učitelji (Addessi, Galloway, Visalberghi i Birch 2005) na djecu mlađe dobi, a vršnjaci u adolescentskoj dobi (Neumark-Sztainer, Story, Perry i Casey, 1999; Patrick i Nicklas, 2005). Roditeljska znanja, stavovi i obrasci prehrambenih ponašanja utjecat će na razvoj dječjih navika hranjenja. Dijete će, najčešće rado prihvaćati poznatu hranu koja se priprema i konzumira u njegovom domu kao i onu u instituciji koju pohađa te usvojiti prehrambene navike i ponašanja drugih važnih ljudi iz okoline. Dakle, možemo reći kako će odrasli na djecu projicirati vlastite preferencije prema hrani, no isto tako ne treba zanemariti činjenicu da će i odrasli iz dječjih reakcija prema ponuđenoj hrani učiti o njihovim preferencijama.
Polazeći od činjenice o važnosti utjecaja ranih iskustava i socijalne okoline na oblikovanje temeljnih stavova, vrijednosti i ponašanja općenito, a tako i onih vezanih uz prehranu te činjenice o sve većem broju djece sa zdravstvenim problemima uzrokovanim lošim navikama hranjenja, rano djetinjstvo i predškolska ustanova pravo su vrijeme i mjesto za razgovor o toj temi. Edukacija o prehrani te intervencije vezane uz pravilne navike hranjenja tijekom predškolske dobi koje trebaju biti usmjerene na djecu, njihove roditelje i odgojitelje mogu stvoriti temelj za cjeloživotno zdrave prehrambene navike.
Upravo koncepciju jedne od gore navedenih kulinarskih emisija – MasterChef, iskoristili smo u savjetodavno-edukativne svrhe u našoj ustanovi kako bismo djeci i njihovim roditeljima približili naša nastojanja za uvođenjem i promocijom zdrave prehrane. Naime, klasični oblici rada i suradnje s roditeljima u svrhu njihove edukacije i savjetovanja (radionice, predavanja, letci, plakati) sve manje privlače njihove interese i teže dopiru do njih, kako zbog osuvremenjivanja oblika rada s kojima se i sami susreću tako i zbog malo slobodnog vremena kojeg roditelji žele provesti na njima zanimljiv način. Dinamiku ubrzanog načina življenja ponekad je moguće pozitivno iskoristiti u radu s njima te u kreativnoj, ugodnoj i zabavnoj atmosferi utjecati na njihove vrijednosti i stavove koje će u svakodnevnom životu prenositi u svojoj obitelji. Djeca, odgojitelji i naše kuharice u ovoj su manifestaciji uz pomoć finalistice vrlo popularnog kulinarskog showa, Prvog hrvatskog Masterchefa, Srđane Jevtić, kreirala jelovnike te pripremala obroke koje su mnogobrojni roditelji, djeca kao i ostali posjetitelji mogli isprobati na licu mjesta. Bila je to prilika da naši jelovnici „ožive“ na dinamičan, atraktivan i zabavan način te da ih predstavimo i približimo velikom broju roditelja koji inače o njima mogu saznati putem pisanih materijala ili putem usmenih prezentacija u vrtiću. Pokazali smo kako se uobičajene, tradicionalne namirnice mogu kreativnije kombinirati, jela učiniti primamljivijima djeci, ali također i uvesti neke alternativne namirnice u svakodnevne obroke. Roditeljima smo demonstrirali kako je djecu moguće motivirati na isprobavanje novih okusa i konzumaciju zdravih namirnica prema kojima često pokazuju otpor, kako ih uključiti u neizbježne svakodnevne roditeljske poslove u kuhinji koje onda možemo iskoristiti za kvalitetno zajedničko provođenje vremena. Manifestacija je osim djece, roditelja i djelatnika vrtića okupila i naše vanjske suradnike. Proizvođači ekološke hrane predstavili su svoj rad i proizvode. Ekološke udruge koje promoviraju zdrav način života također su predstavile svoje aktivnosti. Uključili smo i stručnjake koji se bave problemima prehrane koji su roditelje uputili u suvremene zdravstvene probleme vezane uz nezdravu prehranu, a koji sve više pogađaju i predškolsku djecu te savjetovali ih o strategijama za suzbijanje loših prehrambenih navika. Predstavljena je i literatura o alternativnom načinu pripreme hrane koja je rezultat iskustva vezanih uz alergijske probleme djece.
Možemo reći da su ove aktivnosti u funkciji savjetovanja uz pomoć kojeg kod roditelja i djece nastojimo promicati zdrave navike prehrane. Roditelji također imaju mogućnost upoznati nova stremljenja, promišljati o svojim izborima i svojim ponašanjima kako u odnosu na dijete tako i u odnosu na sebe.Važnost ovih aktivnosti postaje još veća, ukoliko smo svjesni činjenice da su rana iskustva izuzetno važna pa se navike hranjenja stečene u djetinjstvu najčešće održavaju i prelaskom djece u školu (Singer, Moore, Garrahie i Ellison, 1995), a izbor prehrane u osnovnoškolskoj dobi stvara temelje za one u adolescenciji (Kelder, Perry, Klepp i Lytle, 1994).
Literatura:
- Addessi, E., Galloway, A. T., Visalberghi, E., Birch, L. L. (2005).Specific social influences on the acceptance of novel foods in 2-5-year-old children.Appetite,45(3), 264-271.
- Buljan Flander G., Karlović A. (2004).Odgajam li dobro svoje dijete? Savjeti za roditelje.Zagreb: Marko M. usluge d.o.o.
- Dorr, A. (1986).Television and Children: A Special Medium for a Special Audience.Beverly Hills: Sage
- Garrish, C. J., Mennella, J. A., (2001).Flavor variety enhances food acceptance in formula-fed infants.American Journal of Clinical Nutrition,73(6), 1080-1085.
- Harris, J. L., Bargh, J. A., Brownell, K. D. (2009).Priming Effects of Television Food Advertising on Eating Behavior. Health Psychology,28(4), 404-413.
- Kelder, S., Perry, C., Klepp, K., Lytle, L. (1994).Longitudinal tracking of adolescent smoking, physical activity and food choice brhaviors.American Journal of Public Health, 84(7), 1121-1126.
- Mennella, J. A., Jagnow, C. P., Beauchamp, G. K. (2001).Prenatal and postnatal flavour learning by human infants.Paediatrics, 107(6), 88-94.
- Neumark-Sztainer, D., Story, M.m Perry, C., Casey, M. A., (1999).Factors influencing food choices of adolescents: findings from focus-group discussions with adolescents.Journal of the American Dietetics Association, 99(8), 929-937.
- Patrick, H., Nicklas, T. A. (2005).A review of family and social determinants of children's eating patterns and diet quality.Journal of the American College of Nutrition, 24(2), 83-92.
- Pećnik, N., Starc, B. (2010).Rastimo zajedno. Program radionica za roditelje najmlađe djece. Priručnik za voditelje.Zagreb: Ured UNICEF-a za Hrvatsku.
- Serrano, E., Barden, C. (2009).Kids, Food and Electronic Media.Virginia Cooperative Extension, 348-008.
- Singer, M., Moore, L., Garrahie, E., Ellison, R. (1995).The tracking of nutrient intake in young children: the Framingham children's study.American Journal of Public Health, 85(12), 1673-1677.
- Sullivan, S. A., Birch, L. L. (1994).Infant dietary experience and acceptance of solid food.Paediatrics, 93(2), 271-277.
Pripremila: Gorana Mišćenić, psihologinja